Stari grad Ozalj – spomenik na Zrinske i Frankopane, simbole žrtava za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine
Stari grad Ozalj, koji ponosno stoji na klisuri iznad rijeke Kupe u današnjem Gradu Ozlju, impresionira svojim izgledom i ljepotom svojega položaja svakoga koji putuje cestom uz Kupu iz smjera Karlovca prema Jurovskom Brodu i mostom preko Kupe u Metliku u Sloveniji. A impresionira još više onoga, kojemu je poznata povijest toga značajnog objekta hrvatske spomeničke baštine.
Stari se grad Ozalj nalazi na mjestu gdje su arheološka iskapanja utvrdila postojanje starih zidina iz VI. st., ali se početak gradnje današnjega objekta može staviti u XIII. st. U izvorima se prvi put spominje tek u ispravi od 20. travnja 1278., kada je u posjedu slavonskoga bana Stjepana IV. Babonića. Tijekom burne srednjevjekovne povijesti Hrvatske grad dolazi krajem XIV. st. u posjed Krčkih knezova, koji su za hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikole IV. (1352. – 1432.) uzeli 1428. godine obiteljsko ime Frankopan (Mi knez Mikula de Frankapan). Godine 1430. papa Martin V. potvrdio je Nikoli IV. srodstvo sa starom rimskom patricijskom obitelji Frangipana, koji su se pozivali na svoje antičko podrijetlo iz roda Anicija i odabrao mu novi obiteljski grb. Nakon podjele frankopanskih posjeda u Modrušu 1449. godine između osam Nikolinih nasljednika, Ozalj je tijekom 1460-ih naposljetku pripao Stjepanu III. i njegovom sinu Bernardinu Ozaljskome. Njegova se unuka Katarina 1543. godine udala za hrvatskog bana Nikolu IV. Zrinskog, koji pogiba junačkom smrću braneći Siget u južnoj Ugarskoj od premoćne turske vojske.
Njihovi potomci nasljeđuju grad Ozalj, koji ostaje u posjedu obitelji Zrinski dotragične pogibije kneza (grofa) i hrvatskoga bana Petra Zrinskog 1671. Tada su posjedi Zrinskih u Hrvatskoj, pa tako i Ozalj i okolna naselja, zaplijenjeni i opljačkani, a grad Ozalj predan na upravu dijelom Kraljevskoj ugarskoj komori i dijelom Petrovom nećaku AdamuZrinskom. Nakon što je Adam Zrinski 1691. tijekom bitke protiv Turaka kod Slankamenapoginuo (prema povijesnim izvorima kao žrtva zavjere od strane bečkoga dvora), Ozalj u cijelosti preuzima u posjed Kraljevska austrijska komora (sa sjedištem u Grazu), jer je Adamova udovica Marija Katarina, rođ. grofica Lamberg, pod političkim pritiskom bila primorana odreći se prava na imanja svoga pokojnoga muža u korist navedene komore. Tako su grad Ozalj i njegova okolina u potpunosti prešli u tuđinske ruke.
Na prijelazu iz XVII. u XVIII. st. sam grad Ozalj postajao je sve zapušteniji, sve dok ga nije 1727. u ruševnom stanju u posjed preuzeo španjolski grof Raimundo Perlas. On se nije suviše brinuo za njegovo održavanje, pa je grad čak stradao u požaru, a tek njegov sin Franjo Perlas, predsjednik vlade za Banat u Temišvaru, obnovio ga je u razdoblju od 1743. do 1753.Nakon grofova Perlasa grad Ozalj 1766. prelazi u posjed grofova Batthyány, a od 1872. u posjed bavarskih knezova Thurn i Taxis.
Burna stoljeća i pregradnje grada Ozlja mijenjala su njegov izgled, ali je ipak dosta toga sačuvano. Osobito je u njemu zanimljiv danas građevinski obnovljeni Palas Zrinskih, podignut na živoj stijeni koja se strmo uzdiže nad Kupom, višekatna zgrada s krovom od kalane drvene šindre, te s ostacima zidnih fresaka i urezanih natpisa na glagoljici i na latinskom jeziku iz XVI. i XVII. stoljeća, koja i danas predstavlja autentičnu arhitekturu iz XVI stoljeća. Palas je sagradio Nikola Šubić Zrinski Sigetski, o čemu svjedoči natpis uklesan nad njegovim ulaznim vratima: NICO.CO.ZR.1556 (Nicolaus comes Zriniensis 1556. – Nikola grof Zrinski 1556). U velikoj dvorani na katu, koja je vjerojatno služila za svečanosti, svadbovao je 1641. Nikolin praunuk Petar Zrinski s Anom Katarinom Frankopan Tržačkom.
Petar Zrinski, od 1665. ban Kraljevine Hrvatske (bez Slavonije okupirane od Turaka,te Dalmacije koja je bila pod mletačkom vlašću), stolovao je u Ozlju. On i žena mu Katarina, te njen polubrat Fran Krsto Frankopan, kao istaknuti intelektualci svojega doba njegovali suknjiževnost i bili začetnici „Zrinsko-frankopanskog književno-jezičnog kruga“, karakterističnog po jeziku koji je spoj čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Njihov Ozalj bez sumnje je inspirirao Petra da prevede na hrvatski djelo svojega brata Nikole naslovljeno „Adrianskoga mora Sirena“ i objavi ga u Veneciji 1660., te njegovu ženu Katarinu da napišesvoj „Putni tovaruš“, izdan također u Veneciji 1661., zbog kojega ju smatraju najvećomhrvatskom književnicom svojega doba. A i šurjak Fran Krsto, koji se istaknuo i kao pjesnik,po svemu sudeći je neke od svojih pjesama napisao u Ozlju. Tako je Ozalj u to doba bio i politički i kulturni centar Hrvatske.
Kada su Emilij Laszowski i dr. Velimir Deželić stariji 1905. osnovali Družbu „Braća Hrvatskoga Zmaja, bilo je to vrijeme kad se u Hrvatskoj posvuda njegovala uspomena na mučeničku smrt kneza Petra Zrinskog i njegova šurjaka Frana Krste Frankopana 30. travnja 1671. u Bečkom Novigradu, poznata pod nazivom „Zrinsko-Frankopanski kult“. Stariji od „Zmajskih Dioskura“ Deželić još je za studentskih dana u Beču aktivno sudjelovao u tomkultu, brinući se kao član i kasniji predsjednik Hrvatskog akademskog društva „Zvonimir“ u Beču za grob Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novigradu, a četiri godine mlađi Laszowski, povjesničar i arhivist rođen u plemićkoj obitelji u Ozaljskom kraju, imao je prirodnu sklonost za njegovanje uspomene na gospodare starog grada Ozlja. Tako je Družbanastojanjem svojih osnivača od samog početka kao važan dio svojega programa imala promicanje Zrinsko-Frankopanskog kulta. U okviru toga Družba je ostvarila velika djela kad je u organizaciji Družbe 1907. uredila grob Zrinskog i Frankopana na groblju u Bečkom Novigradu, te 1919. kad su njihovi zemni ostaci svečano preneseni u njihovu domovinu Hrvatsku i sahranjeni u Zagrebačkoj prvostolnici.
Uskoro nakon uređenja groba Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novigradu Družba je započela razmišljati kako bi mogla steći stari grad Ozalj „kao historijski narodni spomenik“. Grad je osobito zapušten nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918., kada su veliki posjedi u Hrvatskoj, a takvi su bili i oni knezova Thurn i Taxis u Hrvatskoj, dospjeli pod „državni sekvestar“ tj. upravu Odjeljenja Ministarstva pravde KraljevineSHS u Zagrebu, s time da se naknadno propisima i sudskim odlukamariješe vlasnički odnosi. U takvim prilikama, a uz osobito zalaganje Laszowskog, Družba je od 1924. u gradu Ozlju otpočela (prema njegovim riječima iz knjige o Ozlju i njegovoj okolini) „zanosni kult Zrinsko-Frankopanski“. Premda je Petar Zrinski na svoje posljednje putovanje iz Hrvatske krenuo iz Čakovca, također grada Zrinskih, Ozalj je bio, opet prema riječima Laszowskog, „neke ruke središte svega Zrinskoga i Frankopanskoga djelovanja i priprema za oslobodjenje domovine od tudjinaca; ovdje je ban Petar Zrinski izdavao naloge i izašiljao svoje glasnike i poslanike na razne strane.“ Konačno je vlasnik grada Ozlja, Albert Maria Lamoral, knez od Thurn i Taxisa, posebnom darovnicom, izdanom u njegovom sjedištu u Regensburgu 6. srpnja 1928., poklonio dvorac Ozalj s pripadajućim zemljištem Družbi, uz osobiti uvjet da „grad sa pripadajućim zemljištem imade uvijek i za sva vremena služiti hrvatskim narodnim, kulturnim i humanitarnim svrhama“.
Zapušteni stari grad Ozalj Družba je obnovila, a u jednom njegovom dijelu uredila restoran sa sobama za noćenje, a u drugom dijelu Zmajski muzej, arhiv i knjižnicu. Nakon toga je stari grad Ozalj, i po izgledu i po zemljopisnom položaju jedan od najljepših starih gradova–burgova u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, od Družbe „izabran žarištem kulta Zrinsko-Frankopanskoga“ i postao popularno izletište domaćih i stranih turista. Osobito su od kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća u Ozalj dolazile tisuće ljudi na spomen-dan Zrinskih i Frankopana 30. travnja. Kad je nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske naselje Ozalj 1996. dobilo status grada, gradske vlasti Ozlja, poštujući tradiciju staru više od sedamdeset godina, proglasile su 30. travanj Danom Grada Ozlja.
U vremenu od prekida Družbina rada 1946. do obnove 1990. u starom je gradu bilo smješteno Narodno sveučilište Ozalj, sa Zavičajnim muzejom i Knjižnicom, a ugostiteljska ponuda u ono je doba bila prepuštena Poljoprivrednoj zadruzi Ozalj. Stari je grad dospio pod konzervatorsku zaštitu, a na njegovom terenu započeta su osamdesetih godina prošloga stoljeća arheološka istraživanja. Provođene su i nužne mjere građevinske sanacije. Zbog toga je tijekom toga razdoblja ovaj spomenik kulture nulte kategorije doživio samo manje preinake, ali je važno bilo što je on bio u kontinuiranoj uporabi, pa je to pridonijelo njegovom održavanju, a kulturna i prosvjetna djelatnost Narodnog sveučilišta (kasnije nazvanog Pučkootvoreno učilište Ivana Belostenca, danas Pučko otvoreno učilište Katarina Zrinska), osigurala je da grad ostane u dobrom stanju.
Nakon što je Družba obnovljena, uspostavljena je suradnja s tadašnjom Općinom Ozalj, a današnjim Gradom Ozljem. Krajem devedesetih godina prošloga stoljeća stari grad Ozalj ponovno je vraćen u Družbino vlasništvo, a otada Družba razvija planove za njegovu temeljitu obnovu i za razvoj sadržaja koji dolikuju njegovoj povijesnoj ulozi. Krajem 2006. započeli su opsežniji radovi na njegovoj potpunoj obnovi, koja je ušla među programe zaštite na nepokretnim kulturnim dobrima Republike Hrvatske koje provodi Ministarstvo kulture RH. Na taj se način obnova financira uz pomoć navedenog Ministarstva, vlastitim sredstvima Družbe, kao i uz pomoć Grada Ozlja u okviru njegovih mogućnosti. Uz aktivnu suradnju konzervatorske službe obnovljeno je i u potpunosti rekonstruirano krovište cijeloga objekta, što je važan preduvjet za njegovu dugoročnu zaštitu, a do sada je obnovljen i veći dio pročelja staroga grada.
Družba u okviru svojega tradicionalnoga „Zrinsko-frankopanskog kulta“ svakog 30. travnja u Ozlju svečano obilježava spomen na pogibiju Petra Zrinskog i Frana KrsteFrankopana. Spomen započinje sv. Misom u župnoj crkvi sv. Vida u Ozlju, nastavlja se polaganjem vijenca kod spomen-ploče u starom gradu, a održavaju se i prigodna predavanja.Ovdje treba napomenuti da su od kraja prošloga stoljeća zmajski stolovi u Karlovcu i Čakovcu također aktivno uključeni u njegovanje zmajskoga „Zrinsko-Frankopanskog kulta“. Članovi Karlovačkog stola obnovili su 2000. grobno mjesto u Bečkom Novigradu gdje su bili pokopani Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i otad svake godine pred dan 30. travnja organiziraju hodočašće tom grobnom mjestu. Čakovečki stol sudjelovao je 2001. kod osnivanja Zrinske garde Čakovec, s kojom svake godine sudjeluju u obilježavanju sjećanja na Zrinske i Frankopane, a Međimurska županija odabrala je 30. travnja za Dan županije.Navečer 30. travnja zmajsko se članstvo okuplja na komemorativnoj svečanoj sv. Misi u Zagrebačkoj katedrali za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, uz polaganje vijenaca na njihov grob. Na sv. Misi sudjeluje i čakovečka Zrinska garda, a svečanost je popularna među građanstvom.
Novi moment u „Zrinsko-frankopanskom kultu“ javlja se otkako je krajem 2011. Hrvatski sabor donio zakon o „Spomendanu na Zrinske i Frankopane“. Njime se izrijekom određuje da se „dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana primjereno i dostojanstveno obilježava kao spomendan na Zrinske i Frankopane kao simbola žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine uz geslo – Navik on živi ki zgine pošteno“. Tim zakonom propisanim spomendanom značenje staroga grada Ozlja dobiva novu dimenziju, jer se odredbi temeljem koje je Družba stekla u vlasništvo taj povijesni grad „da imade uvijek i za sva vremena služiti hrvatskim narodnim, kulturnim i humanitarnim svrhama“, dodaje i odredba kojom se u njemu treba obilježavati uspomena na sve žrtve za slobodu i pravdu hrvatskog naroda i domovine do današnjih dana pod geslom njezinog neumrlog autora Frana Krste Frankopana.
REKONSTRUKCIJA GRAĐEVINSKOG RAZVOJA STAROG GRADA OZLJA – DR. SC. KREŠIMIR REGAN
Polovica XIII. st. 
Druga polovica XIII. st. (Babonići) 
Prva polovica XV. st. (Stjepan III. (II.) Frankopan) 
Prva polovica XVI. st. (Bernardin Frankopan) 
Druga polovica XVII. st. (Zrinski) 
Druga polovica XIX. st. (Thurn-Taxis) 