Sedamdeseta obljetnica zabrane rada Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja (4. ožujka 1946. – 4. ožujka 2016).
Kraj Drugoga svjetskog rata na hrvatskompodručju nije bio tek kraj ratnog vihora i prelazak u mirnodopski život, nego i smjena dvaju totalitarizama koji su svaki na svoj način željeli radikalnu preobrazbu hrvatskoga društva. Sve se je to na svoj način odrazilo i na djelovanje Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” koja je tijekom ratnog razdoblja unatoč negodovanju najvećeg broja njezinih članova prisilno djelovala kao Viteški Red Hrvatskoga Zmaja. Vodeći ljudi tadašnjega Reda činili su sve kako ne bi okaljali njegovu čast i ime, pa su unatoč tadašnjim političkim i društvenim okolnostima kakve su bile u ratnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uspjeli očuvati njegovu samosvojnost i otkloniti utjecaj vladajuće politike. Uz to su uporno pokušavali vratiti Družbi njezino staro ime i pravila, no to se nije dogodilo do samog kraja rata.
Znakovito je što je u svojevrsnom interregnumu koji je u hrvatskom glavnom gradu vladao tijekom dana 7. svibnja 1945. (suton još prisutnih vlasti NDH i iščekivanje ulaska postrojbi Jugoslavenske armije u grad) malo vijeće dotadašnjeg Reda donijelo odluke koje su trebale nove komunističke vlasti uvjeriti u ispravnost rada Družbe tijekom rata i omogućiti nastavak njezina rada u novim okolnostima i pod izvornim imenom Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaj”. Već sljedećega dana u Zagrebu je uspostavljena komunistička vlast i hrvatski glavni grad postao je glavni grad Federalne Hrvatske u obnovljenoj jugoslavenskoj državi. Prvi mjeseci komunističke vlasti bili su u znaku obračuna sa svim “narodnim neprijateljima”, što je često značilo zatvaranja, mučenja i masovne likvidacije svih onih koji su iz bilo kojeg razloga bili nepoćudni novim vlastima ili su smatrani mogućom opasnošću za novouspostavljeni poredak.
U kulturi, znanosti i obrazovanju nove su vlasti provjeravale ratno držanje ustanova i pojedinaca putem Anketne komisije Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, pa su Družba i njezini članovi bili izvrgnuti tome postupku. Zbog toga je uprava Družbe 29. lipnja 1945. sastavila i Anketnoj komisiji uputila opširan dopis, u kojemu je iscrpno opisan društveni rad te je zaključeno kako je
“rad BHZ bio strogo u duhu osnivača Družbe samo kulturan. Vjerni pak tradiciji u našem društvu bili smo najliberalniji i potpuno demokratski, štujući svačije vjersko opredjeljenje, bez obzira na narodnost i rasnu pripadnost, nismo brisali iz našeg društva naše članove pravoslavce i Židove. Spominjemo također da je naš član dr. Juraj Šutej, ministar Federativne Jugoslavije, ubrajan među naše članove za vrijeme cijelog trajanja NDH. O tim navodima svjedoče naše matične knjige.
Budući da novinstvo i štampa za vrijeme NDH nisu bili objektivni, ne može se o našem radu dobiti prava slika iz novinskih članaka. Smatramo da se naša Družba Braća Hrvatskoga Zmaja nije ničim ogriješila o Narodnooslobodilački pokret, jer je njezin rad bio narodan, čisto kulturan, posvećen narodnoj predaji i čuvanju narodne starine, pa prema tome potpuno nepolitičan.” Komisiji su upućeni i upitni arci u kojima su svi članovi opisali svoj rad tijekom rata.
Naposljetku je ista Komisija zaključila kako Družba nije surađivala s vlastima NDH, pa se je moglo činiti kako ne postoje zapreke za nastavak rada Družbe. Mjeseci su prolazili i nova se je komunistička vlast učvrstila, da bi 4. ožujka 1946. tadašnje Ministarstvu unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske iznenada donijelo odluku o zabrani rada Družbe. Raščlamba teksta odluke pokazuje kako je prvenstveni razlog njezina donošenja bila ideološka nepoćudnost Družbe, a ne njezini mogući grijesi iz prošlosti. U početnom dijelu teksta “razloga” koji su trebali potkrijepiti odluku o raspuštanju stajala je u to doba uobičajena i ničim potkrijepljena etiketa kako je navodno udruženje “Držba Braća Hrv. Zmaja bilo (…) još od ranije, prije 1941. godine obilježeno kao profašističko i nenarodno”. Sastavljaču odluke koju je potpisao ministar unutarnjih poslova Ivan Krajačić je osobito smetalo to što navodno Družba svoju zadaću “da spomenicima (spomen-pločama) ovjekovječi pojedine značajne momente i znamenite ljude naše prošlosti, (…) je tijekom svog četrdesetogodišnjeg djelovanja i suviše često ostvarivalo na način i sredstvima, koji s prošlošću hrvatskoga naroda, njegovih osnovnih masa, nisu imali ništa zajedničko. Koji značaj ima za hrvatski narod i njegovu prošlost okolnost koju je Družba ovjekovječila spomen-pločom, da je na Gornjem gradu, na Dvercu stajao kraljev dvor Karla Roberta 1335., (…).Podizanje ovakovih i sličnih spomen-ploča vrlo je ubjedljiv primjer kako za ocjenu rada samog društva, a tako i za poimanje kulturnih vrednota od strane njegovog rukovodstva i članstva uopće. Ali, ovaj stav udruženja prema kulturnim vrednotama naše prošlosti dobio je i svoj izraz i adekvatnu formulaciju prema političkim zbivanjima u našoj zemlji uopće, a poslije agresije fašističkih zemalja na našu domovinu u travnju 1941. godine posebno.”
U nastavku je pisac razloga potpuno vadeći iz konteksta nekoliko epizoda iz rada družbe i zlonamjerno ih interpretirajući došao do zaključka kako “rad Družbe Braća Hrv. Zmaja potpuno ju je diskreditirao u očima hrvatske kulturne javnosti kao naučnu ustanovu i to kako s obzirom na sam rad udruženja kao takvog, a tako isto i s obzirom na osobni sastav društva, podjednako njegovog rukovodstva, kao i ostalog članstva, (…).” Zaključak zapravo otkriva temeljnu svrhu zabrane, a to je namjera novih vlasti da ne dopusti okupljanje većeg broja osoba koje ne bi bile pod nadzorom komunističkoga režima i koje ne pripadaju novoj komunističkoj eliti. Poznato je naime kako su članovi Družbe bili istaknuti javni djelatnici, prvenstveno pripadnici hrvatske kulturne i znanstvene elite, no ne i pripadnici nove komunističke elite. Ta tvrdnja stoji ako se izuzmu i oni malobrojni članovi koji su bili pristaše Nezavisne Države Hrvatske i u njoj vladajućeg Ustaškog pokreta, pa su svršetkom rata likvidirani ili su izbjegli iz Hrvatske i nakon svibnja 1945. nisu ni na koji način mogli utjecati na rad družbe. Prema tome je družba sa svojim ciljevima i članovima bila moguća prijetnja monopolu Partije, a posjedovala je i značajnu imovinu koju je također trebalo staviti pod nadzor te je istodobno po tada uobičajenom obrascu obračuna s “narodnim neprijateljima” sva imovina konfiscirana.
Odluka MUP-a NRH odmah je provedena, a tek su rušenje komunističkoga totalitarizma i obnova hrvatske državnosti omogućili gotovo pola stoljeća kasnije nastavak rada Družbe.