Zmajski stol u Karlovcu, Karlovačka građanska garda i Povijesna postrojba “Karlovački počasni vod ZNG-91” podsjetili su se 23. svibnja 2020. godie, 100-te obljetnice smrti “Lava sa Soče”, feldmaršala Svetozara Borojevića, Hrvata pravoslavne vjere iz Umetića. On je kao jedini vojnik ne njemačkog porijekla dobio najveći vojni čin u austro-ugarskoj vojsci, čin feldmaršala, danas u rangu stožernog generala u HV.
Rođen je u selu Umetići ispod Petrinje 2. prosinca 1856., od oca Adama Borojevića i majke Stane rođene pl. Kovarbašić. Osnovnu školu pohađao je u Zrinu gdje mu je otac Adam bio vojni zapovjednik. Završio je vojne škole u Austro-Ugarskoj Monarhiji i uključio se kao časnik u pješački sastav austro-ugarske vojske. Istaknuo se u obrambenim akcijama tijekom Prvog svjetskog rata, sprečavajući prodor Rusa preko Karpata u Mađarsku, a na Sočanskom frontu, prodor Talijana u Sloveniju i prema Trstu, odbacujući ih do rijeka Pjave duboko u talijansko područje. Time je u krajnjoj raspodjeli teritorija spriječio i veću otimačinu naših krajeva. Tijekom ratovanja stjecao je sve veće vojne činove, a za zasluge i visoki orden carice Marije Terezije.
“Naši krajevi – ostat će naši jer ih brani moć generala Borojevića.” Tako je proročanski izvještavao hrvatski tisak 1916. godine u jeku Prvoga svjetskog rata. I zaista, kraj listopada 1917. godine označio je i svršetak trogodišnjih nastojanja Talijana da probiju obranu koju je general Svetozar Borojević postavio na rijeci Soči i time pomrsio planove talijanskim iredentističkim težnjama. Cijela talijanska vojna sila na Soči je “polomila zube”. Hrvatski krajevi ostali su hrvatski, a moć generala Borojevića, uz ostalo, počivala je i na ugledu koji je hrvatski general uživao među Hrvatima i Slovencima za koje je obrana od talijanskih ofenziva predstavljala i obranu kućnog praga. Diljem hrvatskih zemalja sve se natjecalo u izrazima zahvalnosti generalu koji je slovenske i hrvatske krajeve spasio od talijanskih posezanja, a njegovo ime bilo je dobro poznato i svjetskoj javnosti. Postao je počasni građanin mnogih gradova pa tako i Karlovca. Bio je proglašen i počasnim doktorom Zagrebačkog sveučilišta. Uvijek je isticao da je Hrvat i da mu je domovina Hrvatska u koju se želi vratiti.
28. listopada 1917. godine Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja” podignula je brončanu spomen ploču na Borojevićevom roditeljskom domu u Mečenčanima nadomak Hrvatske Kostajnice, rad Roberta Frangeš-Mihanovića, pa je to malo selo tog dana bilo odredište brojnih delegacija koje su pristizale iz raznih hrvatskih krajeva. Tako je izvještavao hrvatski tisak davne 1917. godine o odavanju počasti skromnom “Lavu sa Soče”, jedinom hrvatskom vojskovođi koji je nosio čin feldmaršala. Njegovo ime bilo je poznato i široj svjetskoj javnosti.
Borojević se 1899. oženio s Leontinom von Rosner, kćeri austrijskoga časnika. 1901. godine rodio im se sin jedinac Fritz. Bio je polaznikom 3. godine Više vojne realke u Mariboru, kada je 1918. godine, nesretnim slučajem pao s oštećenoga mosta u nabujalu Dravu i utopio se.
Svetozar Borojević je bio je vojskovođa bez ijedne izgubljene bitke. Krasila ga je upornost, talent i privrženost vojnom pozivu, a od anonimnog dječaka sa Banovine, postao je jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova u 1. svjetskom ratu. Zadobio je najviša moguća austrijska vojna odlikovanja. Volio je red i disciplinu što je nastojao provesti i u svojoj vojsci. Bio je predavač na vojnim učilištima, a stvaranjem države SHS odbijen mu je povratak u domovinu. Zbog toga duboko razočaran, vratio se u Austriju, ostao je i bez austrijske mirovine te je živio skromno u Klagenfurtu. Umro je od izljeva krvi u mozak u Klagenfurtu gdje je i pokopan. Njegovi suborci prenijeli su njegove posmrtne ostatke na bečko groblje i pokopali ga među Arkadama, te mu uredili grob s reljefnom pločom. Više ga znadu i cijene svi naši susjedi nego mi. U Sloveniji mu je podignuta bista. Posebno ga štuju Mađari.
U povodu 150. obljetnice njegova rođenja, 2006. u organizaciji Hrvatskoga instituta za povijest, Općine Donji Kukuruzari, Družbe “Braće Hrvatskoga Zmaja” i Hrvatskog državnog arhiva, održao se međunarodni znanstveni skup o tom velikom vojskovođi.
Na 100. obljetnicu njegove smrti, 23. svibnja 2020. u organizaciji Zmajskog stola u Karlovcu i Karlovačke građanske garde, trebalo se u suradnji sa povijesnim austrijskim i mađarskim postrojbama posjetiti njegov grob u Arkadama na centralnom bečkom groblju. Ali zbog epidemiološke situacije s korona virusom to nije bilo moguće. Zato su održana dva odvojena memoranduma. Toga dana.
Zmajski stol u Karlovcu, Karlovačka građanska garda i Povijesna postrojba “Karlovački počasni vod ZNG 91”, posjetili su, trošnu i u vrlo lošem stanju, iako pod zaštitom Ministarstva kulture, Borojevićevu roditeljsku kuća u Mečenčanima kraj Umetića. Pročelnica Zmajskog stola, Zmajica Mrežnička, je u ime Zmajskog stola Karlovac, na kuću postavila lovor vijenac, a brigadir Dubravko Halovanić, Zmaj Švarački II., u ime Počasne postrojbe “ZNG-91” i zapovjednik Karlovačke građanske garde Emil Črne, zapalili su svijeće. Tako smo odali počast i podsjetili se tog malog anonimnog dječaka sa Banije, koji je postao veliki vojskovođa, ali na žalost danas pomalo od nas zaboravljen. Podsjetili smo se dječaka, čije je odrastanje proteklo daleko od ovog roditeljskoga doma, vojnika iskovanog u vojnim školama stare Monarhije, uzoritog časnika, osobenjaka koji je zbog svojih uvjerenja sve bio spreman žrtvovati, a koji je postao jedan od najvećih vojskovođa Prvoga svjetskog rata, želeći da ga ipak vrijeme ne odnese u zaborav.
Istog dana povijesne postrojbe iz 11. husarske pukovnije (11. KuK Infanterie Regiment i Hoch-und Deutschmeister Schützencorps) položili su vijenac na grobu feldmaršala Svetozara Borojevića u Arkadama na Središnjem bečkom groblju.
Pročelnica Zmajskog stola Karlovac, Zmajica Mrežnička