Ščitarjevski župnik vlč. Stjepan Tenšek slavio je nedjeljnu župnu sv. misu sa nakanom u spomen obljetnice junačke smrti Kristofora Josipa Črnkovečkog i svih poginulih u tragičnoj bitki 19. rujna 1717. godine sa osmanlijama u Divuši kod Dvora na Uni (u zapisima: na Zrinskom polju kod Novoga) a sahranjen je u kriptu kolatora (donatora) ščitarjevske župne crkve plemića Črnkovečki.
Na kraju misnog slavlja (u župnim obavijestima) dao je riječ članu Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” župljaninu Ivanu Nađu, Zmaju Brezanskom od Hrvata koji je u pozdravnoj riječi spomenuo:
“Početkom devedesetih godina upoznao sam dr. Antuna Bauera, Prazmaja Vučedolskog III., prvog Velikog meštra obnovljene Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”. Bio sam sa bratom dr. Antom Nađom, doktorom povijesti umjetnosti i arheologije, tada direktorom Muzeja Dijaceze u Beču i konzervatorom bečke nadbiskupije i Draganom Dokićem, restauratorom i konzervatorom, u stručnom posjetu Gliptoteci gdje smo razgledali dijelove spomenika bana Josipa Jelačića radi obnove i povrata na tadašnji Trg Republike.
U šetnji gornjim gradom govorio je o zaslugama Družbe i objasnio što je svrha i djelatnost Družbe: proučavanje povijesti hrvatskoga naroda, njegovanje i oživljavanje uspomena na slavne i važne događaje iz hrvatske prošlosti, te na znamenite i zaslužne Hrvate. Dao mi je savjet da to činim u svojoj župi i Turopolju, poslušao sam, a posebno to činim sada kao član zmajskog bratstva. Prva saznanja bile su tri knjige Povijest Turopolja koje su nakon istraživanja napisala časna zmajska braća E. Laszowski, V. Deželić i J. Barle, i u njima izvor (E. Laszowski NN 85/1899) članak Posljednji… o znamenitim Hrvatima:
“Među ugledne i imućne već izumrle porodice spadaše bez sumnje i porodica Črnkovačkih. U starim pismima spominje se ona pod imenom “Chernkoczy de Chernkocz”. To je svoje ime uzela po svom imanju Črnkovcu, što no leži onkraj Save nedaleko od Velike Gorice… “te podatke da su plemići u oporukama izrazili želju da se pokopaju u kripti ščitarjevske župne crkve”… da je posljednji iz roda plemića poginuo “na Zrinskom polju kod Novoga” što je zabilježio Baltazar Patačić u svom dnevniku (objavio I. Kukuljević Zapisci 1869.) gdje piše:
“Brojni su plemići ili zarobljeni ili ubijeni a tabor je postao plijen pobjednika. Poginuli su toj bitci istaknuti zapovjednici banderijalnih četa: Christophorus Chernkoczy ( Kristofor Črnkovečki), posljednji izdanak ovoga starog roda, Nikola Jelačić, Mihanović, Bušić, Presek mlađi, Cinderi i mnogi drugi. Ne mnogo manje ih je zarobljeno, među kojima i Jakov, sin Franje Jelačića, izgubljeni obični vojnici, kako ubijeni, tako i zarobljeni, više od 1000, isto toliko iz Generalata (op. Varaždinski) sa svojim oficirima doživjelo je istu sudbinu”.
Tragična bitka kao i ona na Krbavskom polju 1493. godine gdje je u jednom danu “za krst časni i slobodu zlatnu” poginulo više od deset tisuća vojnika i “cvijet hrvatskog plemstva”. Kada je mjesto Krbavske bitke obilježeno gradnjom Crkve Hrvatskih mučenika u Udbini, zaslugom zmajske braće na čelu sa mons. Mile Bogovićem, Zmajem od Krbave i uz crkvu spomen zida Hrvatskih mučenika sa kamenjem mjesta pogibije mučenika, istražio sam lokalitet “na brdu sv. Kate u Divuši”, uzeo kamen sa ruševina stare crkve u Divuši, donio u ščitarjevsku crkvu ispred oltara gdje se pretpostavlja da je kripta plemića, pa dao akad. kiparu Radivoju Jovičiću da ukleše natpis SVETA KATA DIVUŠA 19. IX. 1717. Spomen-kamen je odnesen na blagoslov u crkvu sv. Kate, a onda branitelji-motoristi (prema tradiciji svetišta CHM) donijeli u Udbinu i nakon svečanosti povodom Dana Hrvatskih mučenika ostavili u memorijalni park.
Zatim je Zmaj Brezanski od Hrvata ukratko spomenuo zasluge plemića Črnkovečki:
- Kristofor Josip * 1690. g. poginuo 19. IX. 1717.) sin Franje i brat Ane Marije klarise Kristine (spomen-ploča na župnoj crkvi u Ščitarjevu postavljena zaslugom Družbe) a bio je podžupan zagrebačke županije, u poslanstvu hrvatskog sabora na bečkom dvoru, zastupnik na zasjedanju zajedničkog ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu (1714.), kapetan banskog banderija, bojnik (“supremus vigiliarium praefectus”) hrvatske milicije (konjanika).
- o Ladislavu (+1674.)… ističe se u Banskoj krajini na dužnostima: podkapetan i kapetan Brkiševine, kapetan Bresta, kapetan Letovanića, podkapetan Donjokupske krajine… a godine 1670. bio je s više časnika (kapetana bana Zrinskog) umiješan u urotu Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, osuđen ali pomilovan te i dalje ostao u vojničkoj službi… pa o sinovima Ladislava: Franje Antuna, Gabrijela Ladislava i isusovca Baltazara (spomen-ploča na župnoj crkvi u Ščitarjevu postavljena zaslugom Družbe).
- o Franji Antunu (sin Ladislava, otac Kristofora Josipa i klarise Kristine) bio podkapetan Pokupskog, kapetan Banske milicije (banskih konjanika) na Pokupskoj krajini, carski i kraljevski podpukovnik, pa pukovnik, pravi carski (dvorski) savjetnik (14.1.1698.-1706.), zapovjednik Zrina (1703.). Sudjelovao je u borbama s Turcima (1685.) u Slavoniji (njegovo pismo iz te godine maćehi Heleni Gotal objavio E. Laszowski). Izabran je za podžupana Varaždinske županije. Član je mnogih poslanstava Hrvatskog sabora (1688.-1697.) i Hrvatskih kraljevinskih konferencija na Bečkom dvoru. Njegovom zaslugom (1689.) podvrgnuti su Hrvatskom kraljevstvu Banska krajina i gradovi Dubica, Kostajnica i Jasenovac, te 1695. priznato pravo na Liku i Krbavu, a 1703. predani su Banskoj vlasti imanja Zrinskih i Frankopana u Hrvatskom primorju i krajevi između Kupe i Une. Suradnik je i prijatelj zagrebačkog biskupa Stjepana Seliševića i Pavla Rittera Vitezovića (spomen ploča u OŠ Ščitarjevo postavljena zaslugom Družbe).
- o Gabrijelu Ladislavu (sin Ladislava, brat Franje Antuna i polubrat isusovca Baltazara) istaknuti je vojnik: konjanički podkapetan u Koprivnici kao “izviđači kršćanskog Dravskog korpusa”, kapetan pa potpukovnik u pukovniji Makar. Kao sudionik Velikog Bečkog rata zaslužan u oslobađanju od Turaka većeg dijela Mađarske, Slavonije i Bosne. Umro je u kuriji imanja Črnkovec i pokopan je u obiteljskoj grobnici, kripte župne crkve sv. Martina b. u Ščitarjevu. Posebno je zanimljiva propovijed (pogrebni govor) koji je održao gorički kanonik Mihovil Šimunić a govori o junaštvu i zaslugama u bitkama sa osmanlijama. Isti je tiskan na Hrvatskom jeziku u tek osnovanoj (1694.) Državnoj (zemaljskoj) tiskari u Zagrebu povjerenoj Pavlu Ritteru Vitezoviću a pod naslovom: SERMO FUNEBRIS aliti MERTVACSKO GOVORENJE nad pokopom… plemenitoga i viteskoga GABORA CSERNKOCZIA od Csernkovecz…u Cirqui Schitarevacskoj Letta 1695. a “Pritiszkan u Zagrebu” ( čuva se u zbirci rijetkih knjiga u Mađarskoj nacionalnoj knjižnici).
Govor je, Zmaj Brezanski od Hrvata završio spomenom o zaslugama plemića Črnkovečkih u izgradnji i uređenju župne crkve u Ščitarjevu te nabavi oltara sa svetačkim kipovima, zbog čega su kao kolatori imali pravo ukopa u kriptama župne crkve, a na kraju misnog slavlja ščitarjevski župnik vlč. Stjepan Tenšek, zmajski pripravnik, je molio za sve župljane pokopane u kriptama župne crkve i starom župnom groblju oko crkve.