Večer sjećanja na Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana Zmajskog stola u Dubrovniku, 29. travnja 2014.

Petar Zrinski i F. Krsto Frankopan
2014.

Povijest naroda i njegovih istaknutih predstavnika razumljiva je tek kad se ona stavi u kontekst globalnih svjetskih događanja. Večeras želimo u takvom vremenskom odmaku osvijetliti povijesni okvir dviju velikaških hrvatskih obitelji: Zrinskih i Frankopana, njihovu ulogu za Hrvatsku u 17. st., ali i niz podudarnih okolnosti i novih spoznaja, koje upućuju na širi njihov kulturni značaj. Povod našega sjećanja je, dakako, obljetnica njihove pogibije u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. g. Otada, pa sve do naših dana, traje mitski kult Zrinskih i Frankopana, pod geslom “Navik on živi ki zgine pošteno”. U hrvatskoj povijesti ovaj tužni događaj spominje se kao Urota zrinsko-frankopanska.

Iako zavjera ima dublje povijesne korijene, ona je prvenstveno bila uvjetovana političkim zbivanjima u prvim desetljećima druge polovice 17. st., za vrijeme vladavine Leopolda I. (1657.-1705.). Zanimljivo, njegovo vladarsko geslo bilo je “amore et timore”. Ljubav je, međutim, bila samo maska kojom je skrivao svoje apsolutističke težnje, dok je strah bio jedini oblik njegove vladavine, kao što je bilo i u drugim vladarskim europskim dvorovima. Sukobi između hrvatsko-ugarskih velikaša i bečkoga dvora produbili su se zbog dvorske politike prema Turcima.

Vođe urotnika u Hrvatskoj bili su grofovi Nikola (stradao u lovu pod sumnjivim okolnostima 1664.) te Petar Zrinski i grof Fran Krsto Frankopan. Na čelu zavjerenika s ugarske strane, među ostalima, bio je i ostrogonski nadbiskup Juraj Lippay.
Što zbog slabe organizacije i neodlučnosti, što zbog izdaje i propalih diplomatskih misija kod Francuza, Turaka i Poljaka, Zrinsko-frankopanska urota je propala. Hrvatski ban Petar Zrinski, pobjednik u mnogim bitkama, slavljen kao “štit kršćanstva i strašilo Turaka” i knez Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč na opravdanje caru Leopoldu. Taj se čin hrvatskih velikaša pokazao kao krivi politički korak, tragičnih posljedica. Bili su pogubljeni. Uoči smrti Zrinski i Frankopan napisali su pisma svojim ženama: Frankopan na talijanskom jeziku Juliji Naro, a Zrinski, kao hrvatski ban i hrvatski pisac, hrvatskoj banici i spisateljici Katarini na hrvatskom jeziku.
Pismo Zrinskoga Katarini, jedan je od najpotresnijih tekstova, koji je ikada nastao na hrvatskom jeziku. Dokument je to koji nosi dah vječnosti i dokle god postoji normalna ljudska osjećajnost, on će biti jednako dirljiv i potresan. Pismo započinje:
“Drago moje srce, nemoj se žalostiti, tebe molim, da mi oprostiš ako sam te u čemu uvrijedio. Sutra će meni i tvojem bratu oko desete ure odsjeći glave. Ja sam za smrt pripremio i ne plašim se. Ufam se u Božje milosrđe, na ovom svijetu sam ponižen i nadam se da ću se zato susreti s Bogom u njegovom kraljevstvu. Predao sam se Božjoj volji ar je tako moralo biti”.

Ovo pismo za nas ima i dodatno značenje – svjedočenje je to o tragediji jedne obitelji kroz čiju se sudbinu prelama sudbina naroda. Najbolje je ovu tragediju hrvatskoga naroda opisao mletački veleposlanik: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućega svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod Hrvatskoj”. Katarina, Petrova žena bijaše zatočena u dominikanskom samostanu u Grazu, a sin Ivan, komu su dali ime Gnade – Milost, umro je u bečkom zatvoru nakon višegodišnjeg tamnovanja. U Hrvatskoj je za neko vrijeme ukinuta i banska čast. Smrt Zrinskoga i Frankopana odjeknula je u Europi kao veliki događaj. Petrovo pismo Katarini bilo je prevedeno na njemački, talijanski, latinski, nizozemski, engleski, francuski, španjolski i mađarski. Izvornik Petrova pisma čuva se u arhivu Zagrebačke nadbiskupije.

Najteži gospodarski udarac Hrvatskoj zadala je, uz nestanak velikaških obitelji, i potpuna pljačka njihovih brojnih imanja. Hrvatska je izgubila više od 80 posto svoga teritorija i još više potonula u siromašnu austrijsku provinciju, ali je i dalje Europu branila od turskih zuluma. Vladislav Menčetić, dubrovčanin (1617.-1666.) u Trublji Slovinskoj, koju posvećuje hrvatskom banu i vojskovođi Petru Zrinskom, tadašnju je Hrvatsku vidio kao “antemurale christianitatis”:

“Od robstva bi davno valih potunula Italia
O hrvatskih da se žalih more otomansko ne razbija”.

U stoljeću baroka, hrvatske velikaške obitelji Zrinski i Frankopani, dale su svoj prepoznatljivi pečat. U njihovim dvorima i kurijama gajila se lijepa umjetnost, njihove knjižnice su bile pune knjiga, a oni su sami pisali i tiskali svoja djela. Petar Zrinski preveo je s mađarskoga Adrianskoga mora sirenu na hrvatski jezik davši tom djelu hrvatski pečat. Njegova žena Katarina autorica je Putnog tuvariša, F. Krsto Frankopan, plemić izrazite umjetničke nadarenosti i pjesnik za života je objavio književni rad „Elegija“ u uzničkim danima u Bečkom Novom Mjestu napisao je svoj Gartlic za čas kratiti, djelo koje po sudu znalaca pripada samom vrhu barokne književnosti, a proživio je samo 28 godina.

O Zrinskima najbolje je pisao njihov suvremenik, Petrov vršnjak, Juraj Križanić, po sudu Ivana Goluba, jedan od najvećih umova svoga vremena među Hrvatima. Križanić se služio bogatom bibliotekom Zrinskih u Čakovcu, u kojoj je bilo, piše on, knjiga koje ni u Rimu nije mogao naći. Kakva je to bila biblioteka, svjedoči i nizozemski učenjak Jakob Tollius, koji u svom pismu 1660. piše svom sunarodnjaku Nikoli Witsenu da je bio zadivljen bibliotekom i oružarom hrvatskoga bana Nikole Zrinskog u Čakovcu. Witsenu možemo zahvaliti za vijest o pogibiji pod Bečom 1683. redovnika Jurja Križanića. Koliki je bio ugled obitelji Zrinski pokazuje i posjet braće Nikole i Petra Rimu, gdje ih je primio nekadašnji učeni kardinal Maffeo Barberini. Tada papa Urban VIII. darovao je Nikoli svoju knjigu pjesama s posvetom: “Ovu knjigu poklonio je sam autor papa Urban VIII. knezu Nikoli Zrinskom, dok je kao, još maloljetan pohodio Rim. (Hunc librum donavit author ipse Urbanus VII comiti Nicolo de Zrini dum juvenis adhuc praetextus Romae fuisset). Knjiga se nalazi u biblioteci Zrinskih koju je otkrio Ivan Golub unutar fonda NSK-e u Zagrebu.
Ivan Golub otkrio je europsku veličinu Jurja Križanića i njegovu povezanost sa Zrinskima i Frankopanima, a Francuz Jean-Marie Blas de Robles nijemca Atanazija Kirchera, suvremenika Zrinskih i Frankopana. Blas de Rebles, autor romana Tamo gdje su tigrovi kod kuće o njemu je napisao i ovo: “Ovaj isusovac svojim je životom pokrio cijelo 17. stoljeće. U svoje je vrijeme bio smatran najučenijim čovjekom koji je do tada živio na zemlji”. Roblesov roman
od 700 stranica predstavljen je u Zagrebu 3. travnja ove godine i pobudio veliki interes. U prvom dijelu ovoga romana opisuju se dogodovštine iz 17. st. koje pripovijeda Atanazije Kircher, učeni nijemac koji se dopisivao s Križanićem. Knjige ovoga “Najučenijeg čovjeka 17. st.” pronađene su u biblioteci Zrinskih u Čakovcu, u jednoj se nalazi Križanićev rukovet pjesama pod nazivom Illyria i posveta samoga autora Kirchera ostrogonskom nadbiskupu. Povezanost Zrinskoga s ovom knjigom otkriva i tiskani letak u njoj s imenom bana Nikole Zrinskog.

BAROK je bio izraz za umjetničku produkciju Zapadne Europe i dio je njenog identiteta. Umjetnost bizantskih i islamskih korijena ne pozna društveni život 17. st., koji je svoje korijene imao u središtu katolicizma, u Rimu. Barok u Hrvatskoj se razvijao u više regionalnih krugova. Uz dalmatinsko-dubrovački krug, čiji je predstavnik Ivan Gundulić, tu je kajkavski, slavonski i ozaljski, komu su Zrinski i Frankopani dali svoj veliki doprinos u svim oznakama toga galantnog stoljeća. Ove dvije velikaške obitelji u Hrvatskoj su ostavile pečat bez kojega Hrvatska ne bi imala cjeloviti udio u prepoznatljivom zapadnoeuropskom krugu. I zato u Zrinskim i Frankopanima ne veličamo tek njihovo junaštvo Dulce et decorum est pro patria mori nego ih predstavljamo kao priznate nositelje kulturne i intelektualne pojavnosti u svim društvenim zbivanjima u Europi svoga vremena. Surađivali su najeminentnijim umovima, bili su ljubitelji knjige i zaslužili su naše sjećanje i poštovanje.

Zrinski i Frankopani su pokazali da nije istinita stara izreka Inter arma silent Musae. Oni su ratovali, ali i pisali. Jedva da bismo mogli naći visoke plemiće iz drugih europskih naroda, koji bi bili u intelektualnom pogledu njima ravni. Utkali su svoje umno bogatstvo u naš narodni identitet i ostali uvijek s nama.

Dubrovnik, 29. travnja 2014.
Dvorana od zrcala
Ivan Mustać