Zmajski stol Dubrovnik je 23. svibnja 2016. u povijesnom prostoru Dominikanskog samostana “Rozario” u Dubrovniku predstavio knjigu Ivan VI. Anž Frankopan, u službi nordijskoga kralja autora dr. Mladena Iblera. Knjigu je predstavio Ivan Mustać, Zmaj od Omble, koji je ujedno bio i moderator večeri, a sudjelovao je i naš bivši veliki meštar akademik Dragutin Feletar u ime izdavača.
Evo što je tom prigodom rekao Zmaj od Omble:
“Habent sua fata libelli, knjige imaju svoj usud, napisa u drugom stoljeću latinski gramatičar Terentianus Maurus. Tako je i Mladen Ibler, svoju knjigu, započeo pisati potaknut kratkom viješću o smrti hrvatskoga bana Nikole Frankopana, koju je V. Klaić donio u svojoj Povijesti Hrvata na temelju bilješke na marginama krčkoga glagoljskog brevijara. Bilo je napisano: “Godine 1432. umri plemeniti ban Mikula juna 26. dan, a njega sin Anž biše u kralja Demorskog” (Danskoga). Ovdje se mnoga toga posložilo i opravdalo tvrdnju da “knjige imaju svoj usud”. Mladen Ibler je u Kopenhagenu nastavio svoju medicinsku karijeru, da bi u Demokratskoj Hrvatskoj postao veleposlanik u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj. Naučio je sve jezike nekadašnje Kalmarske unije. Kao zaljubljenik u hrvatsko srednjovjekovlje, zaputio se u istraživanje zapisa iz Krčkoga brevijara (danas se Brevijar čuva u knjižnici Bibliotheca Apostolica u Rimu i nosi naslov Borgiano Illirico). Istražio je sve relevantne izvorišne arhive u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj, potom arhiv Venecije i arhiv Dubrovačke Republike. Uloživši veliki trud, došao je do vrijednih podataka, koji su upotpunili kratki zapis s margina Krčkog glagoljaškoga brevijara. Tako je nastala knjiga u kojoj se opisuje zadivljujuća povijest, o zaboravljenom hrvatskom plemiću, koji je u 15. st. pronio slavu svoje male domovine Hrvatske diljem tadašnjega europskoga plemstva.
Posebnu vrijednost ove knjige čini rukopis jednog brodskog dnevnika Il viaggio di Querini iz Venecijanske biblioteke Marciane. Rukopis, iz prve polovice 15. st., bio je ubrzo tiskan i preveden na mnoge europske jezike, a Mladen Ibler preveo ga je na hrvatski. U ovom brodskom dnevniku opisuje se havarija trgovačkoga broda, čiji je vlasnik bio bogati venecijanski trgovac Pietro di Querini. Brodolomce su spasili norveški ribari. U Dnevniku, u kojem se poimence spominju kao članovi posade jedan Zadranin i jedan Šibenčanin, s velikim uvažavanjem i poštovanjem opisuje se susret brodolomaca sa “uglednim plemićem, gospodarom dvorca Stegeborga i prijateljem kraljevim Giovan Francom”, Ivanom Frankopanom.
Poznanstvo mladoga Frankopana i tada moćnoga kralja, Dansko-švedsko-norveškog, Erika VII. Pomeranskoga, započelo je na dvoru kralja Žigmunda u Budimu. Frankopan je, po viteškom običaju, došao izazvati na dvoboj celjskoga grofa Fridrika, koji je uvrijedio časnu obitelj frankopansku, jer je napustio svoju zakonitu ženu Elizabetu Frankopanku i prigrlio, po legendi poznatu, lijepu Veroniku Desinić. Žigmund je spriječio ovaj dvoboj, a Erik, nordijski kralj, prepoznavši odlike školovanoga plemića, privoli ga ,da mu bude suputnik i vođa na putu u Svetu Zemlju, kamo se bio zaputio. U knjizi se navode mnogi dokumenti iz arhiva Dubrovačke Republike, koji svjedoče o dolasku i boravku kralja Erika u Dubrovniku. Isto tako dokumenti govore o sinovima senjskoga gospodara koji su bili u pratnji nordijskoga kralja, a među njima je posebno ime upravo Anž Frankopan, kojemu se dodjeljuje i palača za stanovanje. Pripreme za put u Svete Zemlju kralju Eriku obavljao je Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, koji je bio u bližem srodstvu s Erikom. Iz bogate korespondencije između Žigmunda i Dubrovačkoga senata može spoznati ugled staroga Dubrovnika u međunarodnim zbivanjima 15. stoljeća, kao i prepoznatljivu dubrovačku diplomaciju, koja je uspijevala održati slobodu svoga Grada i zavrijediti poštovanje i zaštitu onodobnih velikih državnika.
Nakon povratka iz Svete zemlje, kralj Nordijski zatražio je 2000 zlatnih dukata kako bi isplatio mletačku galiju, koju mu Senat daje, uz napomenu, da sam kralj potpiše priznanicu, ako znade pisati gramatički (si ipse sciat scribere in gramatica).
Mladi Frankopan, kako izvješćuje mletački ljetopisac Antonio Morosini u svojoj Kronici, za kralja Erika i kralja Žigmunda, obavio je u Veneciji, važnu diplomatsku misiju. Iz Venecije je, viteški opremljen, otputovao u Dansku u službu Nordijskom kralju, koji mu udjeljuje bogato leno i dvorac Stegeborg kao uglednom plemiću svoga kraljevstva.
Tako, povijest moćnoga nordijskoga kraljevstva u 15. st., uključuje i važnu ulogu hrvatskoga plemića, kojega danski i švedski izvori nazivaju Johan Franke i Johan Waale, a talijanski Giovani Franco. Mladen Ibler je, svojom knjigom znanstveno dokazao, da se radi o istoj osobi IVANU ANŽU, SINU HRVATSKOGA BANA NIKOLE FRANKOPANA.
Početkom građanskoga rata u Kalmarskoj uniji 1434. Ivan Frankopan vraća se u Domovinu i nakon mnogih sukopba s Žigmundom i umire 1436.
Ivan Anž Frankopan poliglot, diplomat i državnik, živio je jedva četrdeset godina, ali je iza sebe ostavio bogatu uspomenu i zavrijedio da se njegovo djelovanje istraži, što je učinio Mladen Ibler. Hrvatska historiografija, dobila je ovom Iblerovom knjigom nezaobilaznu građu, za povijest slavnih hrvatskih knezova i banova Frankopana. Knjiga je pisana laganim stilom i lijepim hrvatskim jezikom brojnim prilozima i slikama i zaslužuje da ju se pročita. Za sav trud i ljubav, prema ovom značajnom istraživalačkom radu, srdačno zahvaljujemo, profesoru emeritusu, dr. Mladenu Ibleru, hrvatskom veleposlaniku u Nordijskim državama i zaljubljeniku u hrvatsku ranu povijest.”
U glazbenom dijelu nastupio je Dario Čagalj, prof. na gitari, a ulomke iz knjige čitao je spiker i novinar Hrvatskog radija Radio postaje Dubrovnik Sebastijan Vukosavić.
Dubrovnik, lipanj 2016.
Zmaj Lapadski II.